IN MEMORIAM NEVENKA KRULJAC
09.04.2024
„Otišla je naša Nena.“ U toj
rečenici, nalazi se sve što trebamo reći, jer bila je „naša Nena“. Nekome
sestra, prijateljica, nekome teta, nekome kolegica, a nama u Udruzi „naša
Nena“.
Nevenka je rođena u Lokvama, u
Gorskom kotaru, i to su znali baš svi koji su je poznavali, jer bila je ponosna
Goranka, koja nikada nije zaboravila gdje su njeni korijeni. Živjela je u
mnogobrojnoj obitelji, o kojoj se nesebično skrbila, jer ipak je ona bila
najstarija sestra, a tu je zadaću iznimno poštovala. Kako bi ona rekla,
„dekterom“ uz oca službenika, u mladosti, došla je živjeti u Karlovac, gdje je
provela ostatak svog života radeći s djecom. Naša „Nena“ bila je profesorica,
ne znamo da li stroga, ali rekli bismo da nekako to nije bilo u njenoj prirodi.
Radila je na nekoliko škola, te je dio radnog vijeka bila i ravnateljica.
Ulaskom u mirovinu započeli su i njeni problemi s vidom, a kao osobi kojoj je
život bio knjiga i čitanje, to nije bilo lako. No, pronašla je svoje mjesto u
našoj Udruzi, te je opet mogla davati dio sebe u nešto dobro i za ljude kojima
je potrebno. Bila je dugogodišnji delegat u Skupštini Udruge, te članica
Izvršnog odbora, ali prije svega bila je „uvijek tu“, kako za članove tako i za
potrebe Udruge u organizacijskom smislu. Nije bilo događanja u kojem Nena nije
sudjelovala, i koji nije podržala, bila je aktivna članica Sekcije žena čiji
rad je posebice podupirala. Zvalo se je Nenu kada je trebalo dati izjavu za
medije ili ispričati nešto o našem radu,
jer riječi su bile njena moć, a lijepo izražavanje snaga. I uistinu, posebno je
birala lijepe riječi kada bi govorila o svojoj Udruzi. U njoj je pronašla svoj
drugi dom, nakon odlaska u mirovinu i zdravstvenih problema. Pronašla je ljude
koji su je razumjeli i cijenili. A budimo realni, to i nije bilo teško. Imala
je nešto drago i milo u sebi, nešto što već danas rijetko pronalazimo u
ljudima. Ako nije imala nešto lijepo za reći, onda nije ni govorila, i uvijek
promišljala o svemu što je čula i što se oko nje događalo. Tražila načine da
pomogne ukoliko je moguće.
Doživjela je Nena duboku starost,
i napustila nas u 94. godini, nakon kratke bolesti, onako tiho i neprimjetno,
kakva je ona i bila, a i nebo je kišom reklo koliko je tužno. Nena je uvijek
bila tu negdje oko nas, i za nas, tiha potpora kada je potrebno, lijepa riječ
da izmami osmjeh kada je loš dan. Udruga je izgubila dragocjenu članicu,
kolegicu i prijateljicu. A nama djelatnicima, uvijek će ostati u glavi slika
naše Nene kako stoji sa šeširićem na glavi i osmjehom na licu, čeka da ju
odvezemo u njen drugi Dom, Udrugu slijepih na Strossmayerovom trgu .
