„SLIJEP KAO LJUBAV“
06.10.2022
Dana 1. listopada obilježava se Međunarodni dan starijih osoba. Dan je to kada se posebna pozornost posvećuje osobama treće životne dobi. Dom za starije i nemoćne osobe „Sv. Antun“ Karlovac institucija je koja brine o našim Karlovčanima, u životnoj dobi kada to više ne mogu sami ili njihove obitelji. Upravo ta institucija brine i o članovima Udruge slijepih Karlovačke županije i za nekolicinu njih to je postao pravi dom. Upravo na inicijativu naše članice gđe Antonije Hasan organizirana je jedna od aktivnosti obilježavanja Dana starijih osoba.
Vojin Perić predsjednik je naše krovne organizacije, Hrvatskog saveza slijepih, ali ono što ga najviše opisuje to je njegov predani rad u Kazalištu slijepih i slabovidnih „Novi život“. Vojin je glumac, tekstopisac, ali i voditelj ovog najstarijeg kazališta za slijepe osobe na svijetu koje samo sebe predstavlja uz ove riječi: “Mi smo oplemenjivači svjetla, razbijači predrasuda, ljudi kojima je mrak rekao dobro jutro i progledao kroz prste optičke varke, kako bi otvorio put iluziji. Mi smo suptilni predgovor za ostvarenje najljepšeg buketa ljudskih uzajamnosti, u čije mreže su zapletene sreća i ljubav“.
Upravo je Vojin bio gost u Domu s monodramom čiji je ujedno i autor, pod naslovom „Slijep kao ljubav“. Pred mnogobrojnom publikom izveo je Vojin tekst koji gledatelja ostavlja bez riječi, poziva na duboka razmišljanja, ali ujedno izaziva i salve smijeha. Neobična je to kombinacija dubokih misli i zabavnih anegdota koje su osmišljene da zabave gledatelja, a opet prenesu i snažnu poruku. Iako „upakirana“ u fini celofan, jasno je vidljiva: „Slijepi ne žele sažaljenje!!!“. Najljepši osjećaj na svijetu, ljubav, je slijep. Pa čemu onda žaliti ljude koji su igrom životnih prilika izgubili vid i postali slijepi, jer najgora sljepoća je ipak ona nas „videćih“ ljudi. Nas koji gledamo, a ne vidimo. Vojin je za svoju izvedbu dobio gromoglasan pljesak, a to je najbolja nagrada svakom umjetniku.
Monodramu je izveo još jednom istoga dana, i to u prostorijama Udruge slijepih Karlovačke županije, za okupljene članove. Zanimljivo je bilo pratiti reakciju slijepih osoba koja je uvelike bila drugačija od one „videćih“ osoba. Shvatili su onu svu ironiju izgovorenih riječi i pronašli se u tim životnim anegdotama koje je životopisno opisao Vojin.
No, jedna stvar bila je ista, a to je oduševljenje koje prati Vojinove izvedbe. Ima nešto što oduševljava u glumi ovog (ne)akademskog umjetnika. S naglaskom na „akademskog“, a s velikim „NE“ za Akademiju dramske umjetnosti koja i dandanas ne dozvoljava upis studenata koji su slijepi. Završit ćemo ovaj tekst sa samo jednim velikim „Vidimo se!“ Vojinu i svim budućim gledateljima u nekim novim predstavama.
Josipa Stanešić
