„VUČKO“
25.02.2020
Već dugi niz mjeseci mi je plan i želja napisati štogod o bijelom štapu, no
međutim nikako da to i učinim. Pa eto, došao je trenutak da odam počast tom
pomagalu koje život znači jer po meni nema važnijeg izuma za slijepe osobe od
tog štapa koji je dugačak metar i određeni broj decimetara.
Sjećam se kada mi je rehabilitatorica rekla da ću hodati samostalno već za
tri mjeseca... doduše ne sjećam se što sam točno odgovorio na to, ali vjerujem
da je bilo u stilu nema teorije. Možda je to slučaj kod drugih, ali ne i kod
mene. Na kraju žena bila u pravu, a ja sretan ko' tranzistor kad sam odradio prvi
samostalni zadatak u kretanju. Isti se sastojao doći od Beka do obližnjeg
kioska, kupiti nešto i vratiti se natrag. Obzirom na udaljenost to mi se danas
čini smiješno, no tad mi je srce ne samo bilo u petama, nego je bilo u
susjednom kvartu, ali usprkos panici uspješno sam prošao test koji mi je bio
zadan, a samim time sam dokazao i sebi da mogu.
Nakon što su se dojmovi slegli i kada mi je napokon došlo do mozga što to
zaista znači, sve se promijenilo. Jer sve što sam od tad do današnjih dana
postigao nebi bilo moguće da nije bilo tih kilometar i pol samostalnog hodanja.
Kako je vrijeme odmicalo jednostavno sam prestao doživljavati štap kao
pomagalo nego jednostavno kao dio mene i gdje sam ja tu je i moj Vučko. Mada
moram priznati da mi se periodično i dogodi da krenem bez njega, no ubrzo
shvatim da mi nešto fali te nakon kratkog promišljanja shvatim što je to i
vratim se po štap i krenem dalje na put.
Nego da pojasnim zašto Vučko?
Naime, kolegica u udruzi me periodično prije nagovarala da nabavim psa
vodiča… u međuvremenu je odustala od toga jer je uvidjela da jednostavno nema
smisla. I tako sam jednog dana odlučio tomu stati na kraj, uzeo crni flomaster
i napisao na štap Vučko.
Došao sam u Udrugu i rekao legici da sam nabavio psa. Naravno bila je
oduševljena tom viješću, na što sam ja pokazao štap na kojem piše Vučko. I to
vam je pričica kako je nastao Vučko.
Službeno se družimo već sedam godina i moram priznat da još uvijek se
ponekad začudim sam sebi kako je to moguće. Osoba koja ništa ne vidi se kreće
sama po vanjskom prostoru, ceste, raskrižja, promet, zebre… i kad počnem
razmišljati o tome, shvatim da za to fakat treba imati hrabrosti, no mi slijepi
koji se samostalno krećemo jednostavno ne razmišljamo o tome, jer se ne
isplati, a samo se isprepadamo onda.
Bude i kritičnih situacija, naravno, ali isto tako bude i komičnih. Barem u
mome slučaju. No nemojte reći to mojoj rehabilitatorici…. Često budem brži od
štapa i uredno to spoznam tek nakon što se propisno zalijepim u neki stup ili
parkirano vozilo.
Jedna od čudnovatijih situacija dogodila mi se kad sam jednom prilikom izašao
iz frendova auta, stao sa strane da on parkira i kako u takvim situacijama kad
stojim naslonim štap na sebe, učinim to tad i štap jednostavno ne stane.
Naravno, na prvu bijaše upitnik nad glavom, popipam s nogom što je ispod kad
ono šaht…. Nekoliko psovki je tad izletjelo i onda sam puko od smijeha.
Drugom prilikom kad sam sam sebi ispao panj bilo je na dan kada sam putovao
u Rumunjsku s kuglačkom reprezentacijom i prilikom pakiranja stvari u autobus
štap je ostao u kuglani. Deset dana sam bio bez štapa. Moram priznati da je to
bilo poprilično glupo iskustvo. Posve i nadasve sam bio nepokretan te sam
ovisio isključivo o tuđoj pomoći. Ali sve je to za ljude, pa i za mene. Ja i
egzibicije često idemo u paketu pa barem nije nikad dosadno.
I na kraju što uopće reći te kako završiti članak? Ovo što ste pročitali
nema baš nekog pretjeranog smisla. Jednostavno sam htio napisati nešto o
bijelom štapu, ali ako već moram imati i neku poruku za kraj, onda to nek' bude
ova. Nemojte ga se sramiti… ljudi ionako znaju da ne vidite, a izbjegavajući ga
samo štetite sebi. I kada hodate sa videćom osobom, također bi ga trebali imati
uza sebe jer će ga okolina onda vidjeti i zaobići vas te neće doći do sudaranja
i nepotrebno glupih situacija i raspravljanja zašto se dogodio fizički kontakt.
Upoznao sam ljude koji bez pol' frke hodaju samostalno po Zagrebu, međutim
kad se vrate u svoju okolinu spreme štap iz srama. Po meni je veća sramota ne
hodati i skrivati se kao neki kužni čovjek, nego izvući štap i hodati okolo po
svom mjestu kao ravnopravna osoba zajednice. A tomu na kraju krajeva svi
težimo, zar ne?
Denis Velimirović
